Predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara dao intervju za "Katolički tjednik" 17. veljače. 2016.

KK: Poštovani predsjedniče Čavara, u ozračju započete korizme, možete li nam općenito reći čega bi se, prema Vašem mišljenju, jedan katolik u politici u BiH trebao odreći, odnosno, što bi trebao naglasiti u svome životu i radu?

- Korizma je vrijeme priprave svih nas, pa tako i političara, za najveći katolički blagdan. Nažalost, kad govorimo o politici i političarima u javnosti se to često spominje kroz negativni prizvuk, negativnu konotaciju. Kada bismo gledali sve ono kako se anatemizira političar, trebalo bi se odreći puno toga. Međutim, moramo svi zajedno više raditi na tome da najkvalitetnije dijelove našeg društva zainteresiramo da se bave politikom i da politiku shvaćaju kao rad za opće dobro u najvišem smislu. Istina, kao i u svakoj profesiji, nisu svi ljudi ni savršeni ni dobri, a također nisu svi ni loši. Mislim da postoji puno toga što bi svaki čovjek trebao uvijek propitkivati i popravljati u svom djelovanju.

KK: Prigodom proglašenja svetim zaštitnika ljudi iz vlasti i političara sv. Tome Mora, papa Ivan Pavao II. je istaknuo da čovjek se ne smije odijeliti od Boga niti politika od morala. Možete li se složiti da često na našem podneblju politika odluta od morala? I , ako da, što generira disonantnost između ove dvije sfere ljudskog života?

- Često se ljudi suočavaju s dvojbom pobjeđuje li dobro ili zlo. Naravno, mi smo u uvjerenju da dobro trijumfira. No, puno puta steknemo dojam da se, recimo, laž puno brže širi, da puno bolji prijem nalazi kod ljudi, nego kakva pozitivna informacija. Pitanje je možemo li uvijek postupati onako kako želimo: znači, ne da činimo onako kako nam okolnosti nameću, nego onako kako oni koji ne znaju te okolnosti u kojima smo donijeli odluku, misle da je potrebno. Pa i ja često dok sam bio izvan politike to je doduše bilo dosta davno kad sam promatrao kako neke probleme treba riješiti, uvijek sam imao jednostavno rješenje. Međutim sad vidim da je potrebno biti spreman na određene kompromise. U tom sudjelovanju s drugim ljudima koji čine sustav, mi korigiramo i svoj stav i dosta puta bude se u dvojbi ostati čvrst kod svog stava ili tražiti zajednički neki sadržilac. Pitanje kod svake osobe jest gdje je ta granica. Mislim da jedan dio, naravno, spusti tu granicu jako nisko, ispod određenih normi ponašanja i morala. No, s druge strane poznajem dosta ljudi koji ne pristaju na takvo nešto.

Vjerujem da je spojivo i politika i moral. Istina, teško je održati se na takav način i funkcionirati u ovom sustavu te ostvarivati svoje interese, ali vjerujem da se može. Imamo puno primjera u kojima se uspjelo kad se ustraje u jednom zahtjevu, u jednom stavu, da se na kraju ipak izađe kao pobjednik.

KK: Papa Franjo je nedavno, a i tijekom svog pontifikata naglašava, pojednostavljeno rečeno: Grešnik, da, ali onaj koji se bavi korupcijom, ne. Možemo li tu vidjeti što bi se trebalo u kontekstu politike naglasiti ili izbaciti?

- Korupcija je jedno veliko zlo koje izjeda sve strukture društva. I, nažalost, postalo je općeprihvaćeno kao norma da je to jedini način i put kojim će ljudi ostvarivati svoje interese. štoviše, danas su mnogi uvjereni da ne može nikako drugačije. To je velika opasnost za čitavo društvo, za moral ljudi, za način funkcioniranja. Cijelo društvo, kao i svi mi koji obnašamo javne dužnosti, moramo tomu više posvetiti pozornosti. Prvo moramo imati na umu što je dignitet svake pozicije koju obnašamo; zatim vidjeti na koji ćemo se način odnositi prema onom koji traže od nas određene prednosti, privilegije ili ustupke. Također nužno je gdje god možemo sankcionirati takvo ponašanje i tražiti adekvatni put rješenja koji će obustaviti daljnje radnje u tom procesu.

KK: U Doktrinalnoj noti o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu, koju je pripremio kard. Ratzinger (poslije papa Benedikt XVI.) a odobrio i naredio sv. Ivan Pavao II. kaže se: Ispravno oblikovana kršćanska savjest ne dopušta ikomu da svojim glasom podupre političke programe ili pojedini zakon koji proturječe temeljnim sadržajima vjere i morala. Bismo li mogli kazati kako bi bilo nužno, onda, da svaki političar ima svoga osobnoga duhovnika, odnosno, kako bi dobro bilo uspostaviti jedan poseban vid pastorala političara?

- Pa potpuno se slažem da se svaki dan donose odluke o kojima puno puta trebamo dobro razmisliti da ne bismo pogriješili. Mogu istaknuti kao nešto pozitivno ono što je Vinko kard. Puljić planirao da se kroz duhovnu obnovu, koja bi bila jednodnevna, pozove dužnosnike svih razina vlasti u BiH, te ih se na taj način povezivanjem politike, stvarnog života i duhovnosti dalje učvršćuje u stavu kako trebaju štititi temeljne ljudske vrijednosti. A to znači da štitimo i budućnost čovjeka na ovom planetu jer smo svjesni da je u suvremenom svijetu previše izazova i previše snaga koje bi narušile te vrijednosti. U tom smislu vidimo kako se u nekim državama donose određeni zakoni koji su po mom mišljenju protuprirodni... S druge strane, kad kažete nešto takvo izravno, onda vas optuže da ste vi protiv nečeg novog i naprednog, a to uspostavljaju masovni mediji u službi određenih grupacija. I jasno nam je da mnoge zemlje pokleknu pred tim teretom.

To je jedan veliki izazov za cijelo čovječanstvo: pitanje na koji način će se oduprijeti. Prostor za odgovor ovdje daje vjera u kojoj se može tražiti istinske vrijednosti koje su u interesu čovjeka i ljudi na ovom planetu. Također, svaki čovjek treba biti zaštitnik i brana takvim pojavama, tj. treba štiti osnovne vrijednosti i svoja načela postojanja.

KK: Dakle, mogli bismo ovdje prepoznati jednu simbiozu između svećeničkog i političkog poziva?

- Često kažem da smo na istom zadatku. Drugim riječima, ako želimo stvoriti bolje uvjete za sve ljude u sredinama u kojima živimo ili koliko možemo utjecati šire, radimo isto, ali na različite načine.

U tom procesu, molitva nas vraća na ono što bismo trebali biti: da u toj jednoj kontemplaciji razumijemo bolje sebe i svijet oko sebe. U biti, svi oni koji su u Crkvi ili u vjerskoj zajednici, ili u politici, trebali bi djelovati u istom pravcu. Nažalost, uvijek znamo da je ljudski faktor taj koji može napraviti određene devijacije, ali nas to ne treba obeshrabriti nego trebamo graditi ljestvicu ispravnih moralnih vrijednosti.

Jer vidimo da su nam danas potrebe nametnute. Smatra se da svatko treba imati najnovije mobitele, aute i, ne znam ni ja što sve, a istodobno je jasno kako su sve druge vrijednosti potisnute u stranu. Na takav način odgajaju se mlade generacije, koje se kako iz razloga nesređenosti u ovoj državi tako i zbog ovih nametnutih potreba da imaju sve ili ako ništa da sutra to sve osiguraju djeci, odlučuju otići tamo negdje gdje neće biti svoji na svome. Ipak, ja se nadam da će i tomu doći kraj te će sustav pravih vrijednosti doživjeti jednu renesansu i da će ljudi shvatiti kako se ipak u ovoj državi može graditi puno ljepša budućnost nego bilo gdje drugo na svijetu.

KK: U čemu bi onda prema Vašem mišljenju konkretno svećenici mogli pomoći političarima, a političari svećenicima?

- Mislim da bi političarima trebalo jedno duhovno vodstvo, da tako kažem. Treba, bit ću potpuno otvoren, jedna puno veća suradnja u poslovima koje radimo i jedni i drugi. No, s druge strane meni ne pada na pamet jednom svećeniku govoriti kako će slaviti misu ili kako će voditi pastoral u okviru svoje župe ili tamo gdje djeluje na bilo kojoj poziciji. No, također s druge strane nije dobro generalizirati da hrvatski političari nemaju cilja ni vizije. Jer, ponovno kažem, kako ćemo motivirati najbolje mlade ljude da se bave politikom ako stalno ističemo kako su za sve loše krivi političari i da je to najgora vrsta ljudi? Nije se čuditi da se onda mladi čovjek koji je kvalitetan neće baviti politikom, nego oni koji su skloni lošim radnjama.

Svjedočim dosta dobrom odnosu s nizom svećenika i isto tako s političarima. Međutim, tu je i onaj ljudski faktor koji kaže kako se čest krene od nerazumijevanja, od pogrešnih informacija, pa se tumači da je netko donio neku odluku na štetu nekoga, a ne zna se da je ta odluka možda najmanje loša, u odnosu na sve druge loše koje su bile moguće. Tako da nam treba više dušobrižništva, više razgovora o određenim temama, a kad se informacije budu bolje razmjenjivale, bolje ćemo se i razumjeti svatko u svom poslu.

KK: Vi ste 4. veljače nazočili 64. godišnjem nacionalnom molitvenom doručku kod predsjednika SAD-a Baracka Obame u Washingtonu. Možete li na prenijeti svoja iskustva s toga događaja?

- S obzirom da je ovo moja prva godina mandata na mjestu predsjednika Federacije BiH, dobio sam poziv da budem nazočan na molitvenom doručku kod predsjednika Obame. To je naravno jedan simboličan doručak na kojemu je zajedno oko 3 000 predsjednika država, drugih dužnosnika te gospodarstvenika. Ja sam stekao dojam da bez obzira što tko smatrao o ulozi SAD-a u svijetu mnogi od nazočnih daju važnost molitvi i vrijednostima vjere. Recimo, nemalo sam se iznenadio kada me je poslije razgovora o političkim temama o odnosima u BiH te njenom europskom i NATO putu neposredno nakon molitvenog doručka, kongresmen Robert Aderholt pozvao da se pomolimo. Još više me iznenadio poticaj i ohrabrenje da je u Isusu Kristu istina i nada i da u vjeri tražimo utjehu u svim teškoćama kroz koje prolazimo. To mi je bilo prvi put da sam bio na takvom jednom sastanku poslije kojega se pomolimo da sve ono o čemu smo razgovarali blagoslovi i naše želje da usliši dragi Bog. To mi je osobno bio poseban doživljaj, pa smo razmišljali da bismo i mi ovdje mogli nešto slično upriličiti te, na koji način unijeti više duhovnosti u politiku. Mislim da te moralne vrijednosti trebamo isticati i nametati kao dominantne u političkom djelovanju svakog dužnosnika.

KK: Premda govorimo o vjeri nama je vrlo važno očuvati ovu državu sekularnom...

- Da, mislim da je jako važno i to iz više razloga. U provom redu, smatram da Crkve i vjerske zajednice treba rasteretiti onih aktivnosti koje čini sama vlast u državi. To se pokazalo bitnim u mnogim državama svijeta i kroz povijest. Vjera nosi težnju ka uzvišenim stvarima, a izvršna vlast ipak nekad mora i prosuđivati ne samo između dobrog i lošeg, nego između lošeg i manje lošeg. I tada se dobiva neka loša reputacija od čega treba očuvati vjeru. Zato mislim da je dobro da postoji odvojenost, ali ne apsolutna i ne isključiva kao da nas ne bi bilo briga jednih za druge, nego mora postojati dobra suradnja između Crkava i vjerskih zajednica s pozicijama vlasti.

KK: U tom kontekstu, možemo se prisjetiti govora pape Franje u zgradi Predsjedništva BiH, prigodom njegova pohoda Sarajevu 6. lipnja 2015. kada je između ostalog istaknuo da je važno (je) ne zadovoljiti se postignutim, nego tražiti kako učiniti daljnje korake u učvršćivanju međusobnog povjerenja te stvarati prilike za produbljivanje uzajamnog poznavanja i poštovanja... Da bi se ovo ispunilo, prijeko je potrebna stvarna jednakost svih građana pred zakonom, posebno u njegovoj provedbi. Gdje se danas BiH nalazi u kontekstu ove Papine želje?

- Vjerujem i nadam se da mnogi imaju istu želju. Formalno Ustav i zakoni propisuju jednakost međutim, svjedoci smo da to često nije tako. Svjedoci smo da imamo dogovorena dva međunarodna sporazuma - Washingtonski i Daytonski - koji su mimo potpisnika naknadno mijenjani te je stvorena razlika u pristupu o pravima konstitutivnih naroda. To je onaj osnovni problem koji trebamo rješavati u narednom razdoblju. Nama je nužna promjena Ustava, ne samo da bismo zadovoljili provedbu odluke međunarodnih i domaćih sudova nego da bismo stvarali jednakopravnost. Treba nam i promjena izbornog zakona kako bismo omogućili da sva tri konstitutivna naroda imaju jednako pravo birati svoje predstavnike i da ti predstavnici budu dio vlasti. Jer ako hrvatski narod doživljava da jedan narod želi izigrati sva pravila na njegovu štetu, onda je normalno da se ne može ugodno osjećati, niti doživljavati tu državu kao svoju, a ona jest i naša država i naša domovina. Stoga, moramo raditi da ona bude ustrojena na takav način da ju svaki narod i svaki građani osjeća svojom. Mišljenja sam da, pored ekonomsko-socijalne reforme koje provodi Federalna vlada pa jednim dijelom i državna razina, moramo urediti i odnose između konstitutivnih naroda jer je to temelj BiH. Također valja jačati pravi sustav kako se ne bi dogodilo da bilo tko ima primisao koristiti represivni aparat protiv nekoga samo zato što je pripadnik neke političke stranke, nekog naroda ili zato što je bio u određenoj postrojbi HVO-a ili Armiji BiH.

KK: Dok se to ne dogodi možemo onako slikovito kazati da ovdašnji narod, poglavito katolički, živi jednu životnu korizmu. Može li se uz nedvosmisleno sudjelovanje međunarodne zajednice nazrijeti životni Uskrs?

- Ja neminovno za vrijeme korizme vežem i ovo vrijeme prije kad smo kroz simboliku maski trebali izbaciti sve loše što postoji u nama. Međutim, to trebamo raditi čitav život. Zasigurno u BiH nema rješenja bez međunarodne zajednice, jer mi smo premala država. Funkcioniramo na osnovu dva međunarodna sporazuma čiji su dijelovi Ustav. Tako da bilo kakva promjena traži unutarnji konsenzus, dogovor. On može biti do određene mjere, a konačni dogovor i rješenje odnosa u BiH mora biti uz suglasnost međunarodne zajednice, prvenstveno onih koji danas jednim dijelom upravljaju odnosima u svijetu.

Potpisnici Washingtonskog i Daytonskog sporazuma su iz BiH, ali znamo tko je stajao iza njihovih leđa, tko je organizirao te sporazume. Nekad političke snage dobiju određene inpute da se uopće ne dogovore. Ili im se obeća neka druga pozicija u pregovorima: Nemojte se dogovoriti, vi ćete drugi put imati puno bolju poziciju. I mnogo puta to ljudi ne razumiju. Pa i oni koji se nisu mogli dogovoriti oko uređenja BiH prije ovog strašnog rata dobili su inpute da će biti drugačije uređenje nego što su trebali tad pristati da ne bude rata. Ali da se ne vraćamo daleko u povijest, samo kažem ne treba biti naivan te s premalo informacija prebrzo donositi zaključke. Jer kao i u cijelome svijetu tako su i u BiH jako složeni odnosi. Ma koliko mi bili mali ipak imamo značajan geo-strateški položaj i on je interesantan, ako ništa, po očuvanoj prirodi, po bogatstvima koje imamo. Tako da nismo mi beznačajni. Međutim, nismo ni oni koji možemo upravljati odnosima u svijetu, niti samostalno kreirati budućnost BiH. Mi moramo dogovarati s prijateljima ove zemlje, prvenstveno, a i sa svima onima koji žele biti sudionici bilo kakvog rješenja u BiH.

KK: Vidimo da je u BiH, a i šire, puno beznađa. Mladi ljudi odlaze, stariji su rezignirani. Na čemu bismo prema Vašem mišljenju trebali temeljiti svoju nadu?

- Ako počnemo od misli da je u vjeri i dobro i nada, onda zar vjerniku treba nešto drugo? S druge strane svaki čovjek treba biti svjestan da je najveći kreator svoje sreće i svoje budućnosti. Treba biti svjestan da u svemu ima nešto dobro i da iz svega treba izvući za sebe, ne sebično, nešto pozitivno. Smatram da nam treba optimističan pogled na svijet. Međutim, ukoliko ne radimo ništa da nam bude dobro, kako onda možemo očekivati da će nam biti? Pozivam sve da što više dobra zarad svoje i budućnosti svoje djece, kao i susjeda. I tad ćemo se moći nadati. Situacija jest teška, ali nije toliko teška da trebamo biti očajni. Ako želi svatko će naći razloga za sreću. Mi smo država koja nije prezadužena, formalno, kao recimo Hrvatska. Postoji puno kapaciteta u kojima možemo napraviti iskorak. Puno je dobrih ljudi u BiH. Moramo graditi jedan pozitivni kapacitet, jer previše je negativizma, previše je želje da se ugraditi defetizam u ljude i mišljenje kako se ne može ništa napraviti. Kad u nekoga ugradite defetizam onda znamo da se njime može lakše i upravljati te je takav podložan manipulacijama.

Prema tome, vjera i nada uvijek postoje, a ako su izblijedjeli u našem življenju, onda baš u vrijeme korizme, kad simbolično očekujemo uskrsnuće Isusa Krista koji je put istina i život, trebamo osnažiti dobra djela.

Naš zemaljski život, ma koliko on trajao, ima svoje ograničenje i u beskonačnosti vremena i svemira nema nikakvog smisla, ali u tom ograničenom trajanju možemo pokazati svoje ljudske i vjerske vrijednosti te time dati doprinos u stvaranju boljeg sutra.

štoviše, u svakom djelovanju, a poglavito u kreiranju moralnih vrijednosti postoji jedna velika nada. Tu čovjek prvenstveno mora sam sa sobom, što kažemo, jednostavno raščistiti: treba vjerovati, a kad vjeruje tu postoji nada, a kad postoji nada, onda i slijede plodovi dobrih djela.